AA Hrvatske

Dobro došli na web stranice Anonimnih Alkoholičara Hrvatske.

Što je to ovisnost?

Fiziologija ovisnosti.

Kako nastaje?

Da li je AA nešto za tebe?

Što je to ovisnost?

Fiziologija ovisnosti

Ovisnost je bolest koja utječe na emocije, mišljenje i ponašanje. Droga potpuno kontrolira osobu jer smanjuje nepodnošljivu napetost. Ali, droge mijenjaju anatomiju i fiziologiju mozga. Droge povećavaju količinu neurotransmitera, kemijske supstance koja omogućava prijenos živčanih impulsa s neurona na neuron. Povećana količina neurotransmitera (dopamina) stvara osjećaj euforije. To se doživljava kao najveća nagrada jer mnogostruko nadmašuje osjećaj ugode od najveće prirodne ugode . Osim toga, prirodni sustav postizanja ugode nestaje i ne može se više postići bez droge. Priroda teži uravnoteženju, pa se smanjuje broj dopaminskih receptora na neuronu, nema više ugode, pa ni one prirodne. Potrebno sve više droge da bi se postigla bilo kakva ugoda, dok na kraju količina droge ne ubije osobu. Čini se da samo smrt rješava ovisnost.

Kako nastaje?

Ovisnost je nastala kao potreba da se osjećamo dobro. Obično nastaje u pubertetu, jer je to najteža faza u razvoju osobe, ali može i ranije. To je period kada se razvijaju integrativne funkcije mozga (prefrontalni korteks) tako da se usklađuju emocionalne reakcije s intelektualnim. Učimo kako kontrolirati emocije. To je buran period odrastanja, pokušaj da se osoba odvoji od roditelja i poveže s vršnjacima, dakle period socijalizacije, a na tjelesnom nivou događaju se velike promjene uzrokovane hormonima. Mlada osoba nije više dijete, a nije niti odrasla, pa je to je jako stresno razdoblje razvoja. To je pogodno razdoblje kada se stres pokušava umanjiti raznim drogama koje se obilato nude na tržištu. Koliko će neka osoba postati ovisna ovisi o količini potisnute boli iz djetinjstva. U nama još uvijek živi malo povrijeđeno dijete, kakvo smo bili, koje pokušava iscijeliti svoje povrede. Svatko od nas ima određenu količinu otisnute boli iz djetinjstva, ali je ne osjećamo jer u mozgu postoje prirodni opijati koji bol drže daleko od svijesti. Kad se ti opijati 'potroše', a to se događa kad je spremnik za bol ispunjen, mi se počinjemo osjećati loše, a da nismo svjesni zbog čega se tako osjećamo.

Postoje neki pokazatelji za potisnutu bol, a jedan od njih je stupanj tolerancije na frustraciju. Što je on niži, osoba razvija veću ovisnost i teže podnosi apstinenciju, odnosno teže je odvikavanje od droge. Ovisnost je tako psihofizički simptom boli koju je osoba potisnula, a toga nije svjesna. Osoba može vrlo rano otkriti ugodu koju pruža droga, ali će količina potisnute boli odrediti tko će moći lakše podnijeti apstinenciju i tako se izliječiti, a tko će morati uložiti nadljudske napore da bi to postigao.

Istraživanja mozga kod ovisnosti o alkoholu potvrđuju velike razlike kod pojedinaca. Dvoje ljudi počinju piti s različitim efektom - jedan će se brzo napiti, a drugome će trebati veća količina alkohola da bi osjetio opijenost, iako je količina alkohola u krvi kod oba pojedinca jednaka. Te rezultate potvrđuju mjerenja moždanih valova koja ukazuju na stupanj opijenosti. Potisnuta bol stvara emocionalnu neosjetljivost na psihičkom planu, pa je osobi potrebna veća količina droge da bi osjetila opijenost ili ugodu. Zbog toga osoba s više potisnute boli ima sve uvjete da postane ovisnik, ukoliko ne nauči od života napraviti terapiju, o čemu je bilo govora u dosadašnjim emisijama. Osoba je postala ovisna o visokoj razini podražaja koju omogućava droga.

Kada je naš spremnik za bol prepunjen, a rane traume mijenjaju fiziologiju i anatomiju mozga, smanjuje se naša tolerancija na frustraciju. Nema ravnoteže između misli i osjećaja i osobu preplavljuju bolni osjećaju. Ne možemo podnijeti da se loše osjećamo i tada posežemo za drogama, fizičkim i psihološkim. Umjetno proširujemo spremnik za bol, ali to ne ide unedogled, i doći će dan kada više niti jedna kompenzacija neće moći spriječiti da se loše osjećamo. Jedna takva krajnja situacija je i delirijum tremens.

Dakle , svaka frustracija - kada stvari ne idu kako bismo to mi ž eljeli , kada drugi nisu ono š to mi o č ekujemo , kada mi nismo savršeni - č ini nam se kao katastrofa ili smrtna opasnost , koja osje ć a kao napetost koja se ne može izdržati , i mi se lažno branimo . Na š intelekt je ograni č en na prividno dva ishoda , a od emocija osje ć amo strah i / ili bijes , pa nema mjesta za pozitivne emocije , kreativnosti vi š e nema , i jasno je da na š izbor mora biti pogre š an . Tada smanjujemo nepodno š ljivu napetost bilo ispra ž njavanjem agresije , la ž nim povla č enjem , ili konzumiranjem droga , a sve to donosi kratkotrajno olak š anje nakon kojeg je jo š gore.

I kako je razrješavati?

Jedini način da se izađe iz tog začaranog kruga je donijeti odluku da usmjerimo našu snagu volje u pravom pravcu umjesto u samovolju. Snagom volje krivo upotrijebljenom ne možemo se riješiti ovisnosti. Odluka: ja više neću piti, ja više neću pušiti, neću više nikada biti negativan , naprosto ne funkcionira, jer stvara još veću napetost koja onda traži još više droge. Ali odluka da se doista prekine ovisnost uz prihvaćanje mukotrpnog rada na spoznaji sebe, dakle, ne preko noći, prečicom, je prvi korak. Često smo rekli u ovim emisijama da upoznavati sebe možemo ako smo svjesni svih svojih osjećaja i misli u trenutku. To prihvaćanje i bolnih osjećaja donosi smanjenje napetosti, olakšanje. Spoznaja negativnih osjećaja, mržnje, bijesa, jala, sebičnosti itd., omogućuje nam i kontrolu tih osjećaja i misli, pa počinjemo upravljati sami sa sobom i poštivati sami sebe. Počinjemo živjeti u istini. A to prvenstveno znači otkrivanje i prihvaćanje tame u nama uz svjesnost da nas Bog voli ovakve kakvi smo u ovom trenutku. No, postići takav stupanja poznavanja sebe je dugačak put.

Ali ono što prethodi prvom koraku na tom putu bio jasno sagledavanje problema, prihvaćanje vlastite ovisnosti. Najveći problem ovisnika je preziranje sebe, budući da ne mogu upravljati sobom - ne prepoznaju osjećaj katastrofe koji doživljavaju kao pritisak koji ne mogu izdržati, pa onda uzimaju drogu, iako su odlučili da to više ne čine. Opet su popustili drogi. Nakon toga toliko mrze sebe da se doslovce ubijaju, primjerice, alkoholom. Osim toga postoji potreba da se vlastitim uništavanjem kazne drugi na koje se prenijela odgovornost za preživljavanje iz djetinjstva - roditelji, bračni partneri, djeca, autoriteti. Dakle, nakon spoznavanja vlastite nemoći da sami riješimo svoju ovisnost, slijedeći korak bio bi potražiti pomoć drugih ljudi. Priznavanje drugima vlastite ovisnosti, koje se osoba strahovito srami jer se boji odbacivanja, zahtijeva veliku hrabrost. I sve to skupa ne bi uspjelo bez pomoći Boga, dakle uz stalnu molitvu i duhovnu pomoć. Dakle, učiniti to sam, je gotovo nemoguće.

Za potrebe emisije HKR-a "Tražimo istinu" pripremila Vesna Gračner.